Stablo

Stablo ili drvo (lat. arbor) u botanici je svaka višegodišnja biljka, koja se sastoji od korijena, vidljivog drvenog debla i krošnje koju čine grane i lišće (iglice). Dijele se na vazdazeleno i listopadno drveće. Minimalna visina koja razlikuje stablo od grma obično je od 3 m do 6 m, ovisno o autoru. Neki autori smatraju, da stabla trebaju imati najmanje 10 cm promjera debla. Biljke koje ne ispunjavaju navedene uvjete obično se svrstava u grmlje. U usporedbi s većinom drugih biljaka, stabla su dugovječnija, neka žive i nekoliko tisuća godina, a mogu narasti do 115 m visine. Stabla su važan dio prirodnog krajolika, radi proizvodnje kisika, smanjenja količine ugljikova dioksida u atmosferi, služe kao izvor hrane, zaštite, rekreacije, sprečavanja erozije, i sl.

Javljaju se u nizu različitih redova i porodica biljaka. Razvijala su se zasebno u nepovezanim skupinama biljaka, kao rezultat različitih ekoloških prilika, što je klasičan primjer paralelnih evolucija. Uz procjenu od 100 000 vrsta drveća, broj vrsta drveća širom svijeta čini ukupno oko 25 % svih živih biljnih vrsta. Većina vrsta drveća raste u tropskim krajevima svijeta, a mnoga od tih područja botaničari još nisu istražili, što daje nepotpune podatke o raznolikosti vrsta.

Stabla rastu na prostorima koji pružaju dovoljno svjetlosti, topline i vode. Prema podatcima FAO-a 2000. godine, 30 % kopnene površine bilo je prekriveni šumom. U Hrvatskoj šume čine oko 35 % kopnene površine države. Šumsko drveće na jednom hektaru proizvodi 6-20 tona organskog materijala, što je najveća proizvodnja biomase na kopnu. Ukupna količina proizvedene drvne mase u svijetu 2005. godine iznosila je 422 gigatone. Budući da se oko polovice drvne tvari sastoji od ugljika, šume su važne u pohrani ugljika i postizanju ravnoteže ugljičnog dioksida u Zemljinoj atmosferi.

Rast i metabolizam drveća podložni su unutarnjim (genetički određeni) i vanjskih čimbenicima (ekološki, klimatski i dr). Drveće ima razdoblje mirovanja i razdoblje vegetacijskog rasta i razvoja. Početak i kraj vegetacijskog razdoblja razlikuje se ovisno o vrsti drveća, duljini dana i noći, dostupnosti vode i sl. Rast kontroliraju biljni hormoni (fitohormoni). Stabla su u mogućnosti prilagoditi se promjenjivim uvjetima u prirodi. U vrijeme mirovanja, drveće smanjuje svoju aktivnost na najmanju mjeru. Na početku vegetacijskog razdoblja, otvaraju se pupovi i započinje daljnji rast i razvoj.

Morfologija

Osnovni dijelovi stabla su: korijen, deblo i krošnja. Deblo se sastoji od srčike, primarnog i sekundarnog ksilema te primarnih i sekundarnih zraka srčike. Izvana je obavijeno korom. Deblo je najvažniji dio stabla, koji se može iskoristiti u gospodarske svrhe.

Drveće se može grupirati u egzogeno i endogeno s obzirom na način rasta i povećanja promjera. Egzogena stabla, među koja se ubrajaju velika većina stabala (sva crnogorica i gotovo sva bjelogorica), rastu dodavanjem novih godova prema van, odmah ispod kore u obliku koncentričnih krugova. Endogena stabala, (npr. palme, također i kaktusi koji ne spadaju u drveće), rastu prema unutra. Pomoću godova može se odrediti starost stabla i pratiti kako je tekao rast u pojedinoj godini. Time se bavi dendrokronologija. Kod velike većine tropskih vrsta drveća ne može se odrediti točna starost na ovaj način, kao ni kod endogenih stabala.

Anatomska građa stabla, proučava se na karakterističnim prerezima (presjecima). Postoje tri takva presjeka: poprečni, uzdužni radijalni i uzdužni tangentni.

Korijen stabla pruža stabilnost za nadzemni dio, upija vodu i hranjive tvari iz tla. Najčešće raste prema dolje, ali raste i postrano ovisno o vrsti drveća i razmještaju hranjivih tvari i vode u tlu. U suhom tlu neće rasti ili će rasti sporo. Rast korijena iz apikalnog meristema je primarni rast. Sekundarni rast se događa u bočnim meristemima.

List kritosjemenjača sastoji se od plojke, baze, peteljke i palistića, koji se nalaze s obje strane baze peteljke. Peteljka se nalazi u pazušcu lista. Sve te dijelove lista, nemaju sve vrste kritosjemenjača. Listovi četinjača obično su iglice, mogu biti kratke, kao kod tise (oko 1,5 cm) ili dugačke i do 25 cm, kao kod američkog borovca. Neke četinjače (kao što su tuja i čempres) umjesto iglica imaju listove u obliku ljuskica. Suvišne i štetne tvari stablo skladišti u lišću, koje pada u jesen kod listopadnog drveća. Kod crnogoričnog drveća, iglice padaju postepeno tijekom godine, a u vremenu od oko pet godina, crnogorično stablo zamijeni sve iglice novima. Otpalo lišće čini listinac, koji se postepeno razgrađuje i propada. Raspored grana u krošnji najčešće je onakav kakvim se postiže optimalna izloženost lišća sunčevoj svjetlosti. Svaka vrsta drveća ima karakteristično lišće pa se pomoću lišća utvrđuje o kojoj se vrsti drveća radi. Pri tome se gleda oblik, boja i veličina lišća i sl. Kao pomoć pri određivanju vrste drveća, osim lišća služe i pupovi, kora, izgled krošnje i sl. Botaničari su razvili bogatu terminologiju za opis karakteristika lišća, pupova, kore i dr. Stabla s najdužim lišćem su palme, čije je lišće dugo i do 9 metara.

Pup je nerazvijeni izdanak obavijen zaštitnim ljupastim listićima. Iz pupova se razvija izdanak. Mogu neko vrijeme mirovati pa se kasnije aktivirati. Vršni ili terminalni pup nalazi se na vrhu stabljike, a ostali su postrani ili lateralni pupovi. Ako vršni pup propadne, kod nekih vrsta, neki drugi pup preuzet će njegovu ulogu. Na stabljici mogu biti raspoređeni naizmijenično ili nasuprotno. Iz vegetativnih pupova razvit će se listovi, a iz reproduktivnih pupova uz listove, razvit će se i cvjetovi, a iz njih plodovi.

Cvijet kao preobraženi dio izdanka, nosi rasplodne organe biljaka i ima organe za primamljivanje kukaca, radi oprašivanja. Plod je reproduktivni organ kritosjemenjača, koji se nakon oplodnje razvija iz plodnice, a sastoji se od sjemenke i usplođa.

Kod golosjemenjača i kritosjemenjača, nakon oprašivanja (vjetrom, kukcima i sl.) i oplodnje nastaje sjeme. Ono je presudno za razmnožavanje drveća, za razliku od primitivnih biljaka kao što su paprati, mahovine i lišajevi, koji nemaju sjemenke, već druge načine razmnožavanja. Sjeme je pripomoglo, da se golosjemenjače i kritosjemenjače razmnože na velikim udaljenostima i da zauzmu velike površine kopna u toplim i hladnim podnebljima. Plodonošenje ili rađanje plodom (sjemenom) zavisi o mnogim faktorima: o unutrašnjim (biološkim) svojstvima biljke (vrsta, starost, periodicitet uroda), o vanjskim uvjetima (klima, tlo) i o socijalnom položaju (gustoća sadnje, klasa). Većina vrsta drveća i grmlja rađa sjemenom u prilično redovitim vremenskim intervalima.

Stablo – Evolucija

U geološkom razdoblju mladog devona (prije oko 415 milijuna godina), nije bilo vegetacije više od visine struka. Da bi dobile oblik stabla, rane biljke trebale su razviti drvenasto tkivo, koje će upijati vodu i služiti kao potporanj. Prve biljke koje su razvile drvenasto tkivo bile su paprati, a sredinom devona vrsta izumrle paprati Wattieza dosegla je visinu 8 metara i poprimila oblik stabla. U kasnom devonu, vrste iz izumrlog roda Archaeopteris dosegle su 30 metara, sličile su na stabla, a lišće im je bilo slično papratima. To su prve biljke, koje su razvile pravo drvo. Uskoro su se pojavile vrste iz roda Lepidodendron koje su rasle i do 50 metara u visinu i 2 metra u širinu pri bazi. One dominiraju u naslagama ugljena iz kasnog devona i karbona. Imale su drvo slabe kvalitete s puno šupljina. U karbonu se javljaju vrste iz izumrlog roda Calamites, bliski srodnici današnjih preslica. Razvile su drvo i rasle do visine veće od 10 m, što nije slučaj s današnjim preslicama.

Danas su dvije dominantne divizije stabala: golosjemenjače i kritosjemenjače. Dugo se vjerovalo, da su kritosjemenjače nastale od golosjemenjača, ali nedavna molekularna istraživanja sugeriraju, da potječu iz dvije različite skupine. Obje skupine vjerojatno su nastale iz Pteridospermatophyta u geološkom razdoblju perma. Kritosjemenjače su imale malu zastupljenost do sredine geološkog razdoblja krede, nakon čega su postale dominantne vrste u šumama.

Stablo – Korisnost

Drveće je važan dio prirodnog krajolika, sprječava eroziju i odrone tla. Povoljno utječe na klimu u područjima, gdje su veliki šumski kompleksi. Drveće zadržava i čuva vodu u tlu, proizvodi kisik, a veže ugljični dioksid pa tako smanjuju emisije ugljičnog dioksida u atmosferi. Ima estetsku ulogu, koja je naročito važna u turizmu, npr. borova šuma uz more i plažu ima turističku vrijednost.

Mnoge vrste drveća koriste se kao ukrasne biljke u dvorištima, okućnicama, parkovima i na ulicama. Stablo pruža zaštitu od prekomjerne sunčeve svjetlosti i jakog vjetra. Drveće je glavni element parkova, botaničkih vrtova, arboretuma, a često i nacionalnih parkova. U Hrvatskoj, glavni razlog za proglašenje nekih nacionalnih parkova bilo je vrlo vrijedno šumsko drveće. To se prvenstveno odnosi na Risnjak i Sjeverni Velebit kao i na parkove prirode Medvednica, Velebit, Papuk, Učka i park prirode Žumberak – Samoborsko gorje. Drveće ima i zdravstenu, lječilišnu ulogu, stanište je za brojne životinje. Izvor je hrane, što se posebno odnosi na voće koje raste na drveću. Od šećernog javora dobiva se sirup, a od kaučukovca guma. U krajevima bogatim drvom izrađuju se drvene kuće, naročito u Sjevernoj Europi i Sjevernoj Americi. Drvo pruža toplinsku izolaciju bolju od betona ili čelika. Od drveća dobivaju se i tanin, balzami, lijekovi, biljne smole, eterična ulja, začini i dr. Oboreno drvo može se iskoristiti u gospodarske svrhe za izradu namještaja, kao drvna građa, furnir, iverica ili se koristiti za grijanje u obliku cjepanica, briketa ili piljevine.

Izvor:  WIKIPEDIA